-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
U proljeće 1989. godine Sreten i Nikol su doputovali u Novi Sad, navratili u Beograd, vidjeli se sa najbližim prijateljima i onda, poslije dva mjeseca – opet u Provansu.
Početkom septembra ponovo su došli u Srbiju. Nekoliko dana su se odmarali u svome domu u Novom Sadu, a onda – na Zlatibor, na Partizanske vode. Ovdje će se, 25. septembra 1989, poslije sedamnaest godina sresti stari prijatelji: Sreten Marić i Dobrica Ćosić... Do susreta je došlo zahvaljujući, prije svih, Slobodanu Gavriloviću i Miroslavu Egeriću. Razgovarali su o svemu, a najviše o komunizmu, vlasti, revoluciji, predstojećim prijevremenim izborima... U Užicu je Sreten najradije razgovarao sa sociologom Slobodanom Gavrilovićem, mladim i radoznalim čovjekom: on će istražiti i osvijetliti ličnost i djelo Živojina Pavlovića, uoči Drugog svjetskog rata pisca zabranjene knjige „Bilans sovjetskog termidora” – o zločinima Staljinovog režima u Rusiji.
Nikol Marić – Hevilend i Sreten Marić su 12. decembra 1989. godine zaključili ugovor o donaciji sa Bibliotekom Matice srpske. Knjige Sretena Marića stigle su u Novi Sad, u Biblioteku Matice srpske 1990. godine. U ljeto 1991. godine u Beogradu u 84. godini umro je Sretenov brat Dragoslav, penzionisani pravni savjetnik Saveznog sekretarijata za inostrane poslove.
Svoju poslednju volju Sreten Marić je sačinio u Parizu 25. marta 1992. godine, u 89. godini: „Ovo je moj testament. Ovim zavještavam mojoj ženi Nikol Marić – Hevilend sva moja pokretna i nepokretna dobra, računajući tu i moju biblioteku, s kojima će ona raspolagati po svojoj volji. Međutim, što se tiče mog stana u Novom Sadu, Ul. Fruškogorska br. 19, ja joj zavještavam samo plodouživanje dok svojinu zavještavam mojoj kćeri Katarini. Želim da budem sahranjen u Izer sir Krez, u seoskom groblju u zajedničkoj grobnici mene i moje žene, i to bez ikakvog vjerskog obreda”.
(Sudski vještak pri Apelacionom sudu u Parizu bio je Velimir Popović, prevodilac „Seoba” Miloša Crnjanskog na francuski jezik.)
Krajem juna 1992. godine jednog jutra po povratku iz Bretnje, gdje su Nikol i Sreten bili na odmoru, zanemogao je – početak paralize lijeve strane. Poslije nekoliko dana provedenih u bolnici, gdje su obavljena neophodna ispitivanja i preduzeto liječenje, ljekari nijesu bili pesimisti – mogao je da govori i da čita...
Ljekari su predviđali da će, nakon neophodnih rehabilitacionih vježbi, za dva-tri mjeseca moći da hoda. Tako su rekli i Nikol. U Parizu je imao najbolju ljekarsku njegu i dobrog fizioterapeuta koji je svakoga dana dolazio kući da ga masira. Vježbe i masaža su brzo dali rezultate – već u avgustu je sa štapom hodao po sobi. Na preporuku ljekara, u septembru su Nikol, kćerka Katarina i Sreten krenuli na selo, na oporavak. Komfornim „mercedesom” su putovali do Turene, oko tri sata, po lijepom vremenu. Sreten je bio zadovoljan, ali ga je put ipak zamorio.
Sve je slutilo na dobro – on se lijepo osjećao u prostranoj kući. Volio je da sjedi ispod tremova odakle su pucali vidici – čitao je novine, doručkovao ili posmatrao zalazak sunca... Tako je bilo osam dana, a onda je, iznenadno, počeo loše da spava, zamaralo ga je hodanje... Nikol je danonoćno bdjela. Primijetila je da nije reagovao na buket svježeg cvijeća koji je donijela... Sjutradan, 24. septembra, u petak, doručkovao je u sjenici velikog suncobrana, ispred kuće. Potom je čitao svoje novine, vratio se u svoju sobu, u krevet. Razgovarao je sa Nikol o svemu – kući, životu, svijetu... Bio je malo nostalgičan, uznemiren... Tražio je kafu... Nikol mu je čitala „Svetoga Petra” od Renana... Dobro je večerao, ali mu je u toku noći opet bilo loše... Ujutru je spavao; oko dva sata po podne zatražio je ručak; i to na terasi: ćufte i jagode sa crnim vinom iz Šinona... Po podne mu je pozlilo: bolovi u stomaku; u bolnici u Šateleru ljekari su konstatovali anomalije u srčanom ritmu... Nikol je sjutradan pozvala Katarinu koja je ubrzo stigla. Njih dvije su provele cijelo veče sa njim. Povremeno su razgovarali. U neko doba se na aparatima na koje je bio prikopčan vidjelo kako njegovo srce slabi. Odlazio je polako, bez patnje.
Između ponoći i pola jedan, između subote i nedjelje 27. septembra 1992. godine, Sreten Marić je izdahnuo u bolnici u Tureni. Prenijet je u svoj krevet, u svoju sobu, obasut cvijećem koje je volio. Sahranjen je 29. septembra na seoskom groblju. Ispratili su ga samo najbliži. Nad još otvorenim grobom, njegov zet je pročitao jednu pjesmu iz Kosovskog ciklusa...
Na groblju u Izer sir Krez, na godišnjicu smrti, Nikol je svome mužu podigla spomenik-krajputaš, isti onakav kakav je on podigao svome ocu u Subjelu”.
(KRAJ)